Bilješke o piscu:Ivo
Andrić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, rođen je 1892. g.u
Dolcu kraj Travnika. Osnovnu školu je polazio u Višegradu a gimnazijuu
Sarajevu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu,
Beču, Krakovui Grazu, a završava nauke sa doktoratom u Grazu 1923. Još
za vrijemeAustro–Ugarske vladavine Andrić se istakao kao jugoslavenski
nacionalistpa je bio zbog toga i zatvaran. Poslije prvog svjetskog rata
Andrić ulazi udiplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u
jugoslavenskimkonzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije
početka drugogsvjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa
slomom stareJugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme
okupacije provodi uBeogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema
okupatoru.Poslije rata Andrić izbija kao pisac u vrhu jugoslavenske
književnosti.Ivo Andrić je počeo pisati još prije prvog svjetskog
rata.Njegovi prvi radovi objavljeni su u omladinskim listovima i
časopisima,kao što su npr. Hrvatski đak, Bosanska vila itd. Ti njegovi
prvi radovi izrazsu revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je
gajio kao pripadniknapredne omladine. Međutim, početak njegova
literarnog stvaranjaoznačen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj
mladoj lirici 1914. g.,te izlaskom knjige Ex Ponto 1918. g. Iza nje
izlaze ova djela:Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i
eseje: Goja,Razgovor s Gojom. Poslije drugog svjetskog rata Andrić
objavljuje svojanajzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na
Drini ćuprija,te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenihsukcesivno pojavljuju nove.
Ivo Andrić je pisac velikog
zamaha.Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava
isključivorealističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da
mirno ikontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu
fantastiku isimboliku. Prikazujući u svojim najboljim djelima život
Bosne u davnim,povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i
mentalitetabosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog
ugnjetavača međukojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski
namjesnici,pored tih slika jednog objektivnog društveno – povijesnog
stanja Andrić jedao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku
prirodu,njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenju u simbolima, među
kojima sekao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti
ističe most naDrini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i
izražajnošćuprivukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju
mnogi smatraju injegovim najboljim umjetničkim djelom. Godine 1956.
dobio je povelju zaživotno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, a
1961. godinedodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.Umro je u
Beogradu 1975.
Kratki sadržaj:Prokleta
avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je izneopravdanih
razloga dospio fra Petar iz Bosne kojeg su poslali u Istanbulda obavi
neke samostanske poslove. Dogodilo se da turske vlasti uhvateneko pismo
upućeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je biloopisano
proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petrakoji
je bio jedini fratar na tome području. Zbog toga je uhićen i zatvoren
uistražni zatvor poznat pod nazivom Prokleta avlija, gdje je ostao
dvamjeseca dok ga nisu poslali dalje. U Prokletoj avliji fra Petar
upoznaje višeljudi koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju
zanimljivih likova.Tu je upravitelj Proklete avlije Latifaga zvan
Karađoz,zatvorenik Haim - židov iz Smirne, pa zatim glavni lik ove
pripovijesti,zatvorenik Ćamil-efendija, bogati mali turčin iz
Smirne.Mladi Ćamil, sin bogatog turčina i grkinje, odmalena se posvetio
nauci tesamotnjačkom i asketskom načinu života, koji je osobito
potencirala jednanesretna i nepreboljena ljubav. Ćamil se, naime,
zaljubio u kćer maloggrčkog trgovca, no ovaj je iz
nacionalističko-vjerskih razloga nije htio datiturčinu za ženu nego ju
je prisilno udao za grka izvan Smirne.Poslije tog događaja Ćamil se
potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrstaosobenjaka. Okružuje se
knjigama i posvećuje nauci, pokazujući osobitinteres za povijest Turskog
Carstva, od kojeg ga specijalno zanimarazdoblje Bajazita i Džem sultana.
Džem sultan je bio Bajazitov brat kojegje Bajazit dva puta porazio u
bitci za prijestolje. Tada je Džem potražioutočište na otoku Rodu, gdje
su vladali kršćanski vitezovi. Od tada počinjeodiseja Džema, koji kao
zarobljenik prelazi iz ruke u ruku raznih europskihvladara, pa čak i
samog pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protivturske carevine,
tj. prijete Bajazitu da će ga pustiti ako ne zadovoljinjihove razne
zahtjeve. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo topovijesno razdoblje
jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom nadvoru gdje sultan
također ima brata suparnika, kojeg je proglasiomaloumnim i drži ga u
zatočeništvu. Ćamil je poslan u Prokletu avliju gdjeupoznaje fra Petra i
ispriča mu život Džem sultana, tvrdeći da je njegovživot identičan sa
Ćamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekogvremena odvedu ga u
poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanjadođe do tučnjave
između njega i policije. Ćamila iznesu, živa ili mrtva – nezna se. Fra
Petar ga više nikada nije vidio.
O djelu:Prokleta
avlija, oveća pripovijest ili mali roman, objavljena je 1954.godine,
devet godina nakon Gospođice, Travničke kronike i Na Drinićuprija. Za
razliku od tih romana okvir događanja Proklete avlije je izvanBosne, u
Carigradu, a s Bosnom ga veže lik fra Petra,bosanskog franjevca, koji je
stjecajem okolnosti dospio u najvećicarigradski zatvor, nazvan
Prokletom avlijom. Djelo je pisano ekavicomte sadrži mnogo arhaizama
kako bi što više dočarala situacija onogvremena. Andrić i u svojim
drugim djelima, u onima o Bosni,opisuje pripadnike raznih narodnosti.
Međutim taj preplet narodnostidogađa se u opusu u kojem je Bosna temom,
dok se u samoj Prokletojavliji susreću pripadnici uglavnom azijskih
naroda. Pred njima svimafra Petar krije svoje zvanje, pa i pred Ćamilom.
Andrić je o Prokletoj avliji,o karakterima njezinih zatočenika i o
njihovu ponašanju pisao nedvojbenoi na temelju vlastitih iskustava iz
robijaških dana u Splitu, Šibeniku iMariboru tijekom 1914. i 1915. g.
Oslikavajući sudbinu Ćamil-efendijeAndrić je zapravo dao portret svoga
vremena.
Carigradska tamnica
zvana Prokleta avlija sa svojim simbolički šarenimsvijetom spojila je
jednog skromnog i smjernog, nedužno optuženogbosanskog fratra i
razočaranog, životom otrovanog i fikcijom opsjednutogturskog bogataša.
Svijet Proklete avlije, koja kroz svoju tjeskobnu utrobupropušta sve
vrste ljudskih grijeha i poroka, čija je nepreglednaraznolikost pomno
nadgledana zastrašujućim očima Latifage Karađoza,jasan je i vrlo
čitljiv. Kao i u samom životu, tako i u Prokletoj avliji nenedostaje
grijeha svih vrsta, ali i u njoj često ima teških tragedija
nevinihstradalnika. I Avlija se bez prestanka puni i prazni, a nikada se
neprimjećuje višak ili manjak, a za one koji su otišli ne pita više
nitko.
Prokleta avlija svojim
iznimno dojmljivim likovima i njihovim sudbinama,svojom gotovo
alegorijskom pričom o totalitarizmu putem vida pravde,ispričanom
smirenim rečenicama koje su izraz izvanrednoga umijećapričanja, te
unutarnjom dinamikom koja obuhvaća čitavo štivonedvojbeno je jedno od
najboljih ostvarenja u cijelom Andrićevombogatom književnom djelu.
Vrsta djela:Roman
Mjesto radnje:Carigradski zatvor Prokleta avlija
Likovi:fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim,zatvorenik Ćamil-efendija
Analiza likova:ĆamilMladić
koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povučen u sebe.Jedini s
kim je dolazio u kontakt bio je fra Petar. Ćamil je dospio utamnicu jer
je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade,no nisu
shvatili da je sve to želja za učenjem, želja za znanošću, želja
zaknjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali što je sve to.
Možemo
reći da se Ćamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitkonije
smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost
životagdje učeni i bogati mogu također brzo postati bespomoćni i krivi
za zločinekoje jesu i nisu učinili.
KarađozMožemo
reći da je glavni glumac ovog djela. Vezan je uz carsku tamnicučitav
život. Kao upravnik on postaje “povijesna ličnost” te tamnice.Karađoz je
duša avlije, ali on je demonska sotonska duša.To potvrđuje njegova
prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak,nasilnik i prijestupnik.
No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći uavliji, ali se i dalje
ponaša kao u prošlosti.
Analiza djela:Djelo
Ive Andrića Prokleta avlija jedno je od njegovih najvećih djela.Djelo
nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug,ostvaruju se
krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamilgovori o Džem
sultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalimzatvorenicima, fra
Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim načinom pisanjapisac pokušava
prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i udrugima. Andrić
sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje u ovom djelu.
Tematika
u Andrićevim djelima:Andrić se u većini svojih djela vraća daleko u
prošlost. Njegove su temeiz povijesti Bosne pod okupacijom turaka, a
kasnije Austro-Ugarske.Sve su njegove priče vezane uz događaje na
bosanskoj zemlji,ali Andrić ne prikazuje obične povijesne priče već što
tajnovitije i čudnijepriče. No glavni zadatak odnosno njegova želja je u
tome da prikaže bitčovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i
borbe za bolji život,njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje
čovjekovu sudbinu koja jepod vladavinom turaka i Austro-Ugarske crna,
tmurna, teška.Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u
nekim likovimaAndrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.
Stil pisca:Ivo
Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik
Nobelovenagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i
baš je tonajveća privlačnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epičnost
postiglanezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i
“zastario” unajplemenitijem značenju riječi.
Početkom
20-ih godina opredijelio se za srpsku literaturu tj. ekavicu,što je
činio velik broj hrvatkih pisaca kako bi naglasili
jugoslavenskojedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928. godine većina
se pisaca uznak protesta vraća materinjem jeziku i svoja djela
ijekavizira.Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio
je Ivo Andrić,no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva doprinosa
hrvatskojknjiževnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac,a
koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.
