Honore De Balzac : Otac Goriot

Tema: 
ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju
želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu

Problemi:očinska ljubav koja ne poznaje granice
želja za uspjehom
posesivna ljubav oca prema kćerima
odana, slijepa ljubav oca prema kćerima
amoralnost, moralni pad čovjeka 

Inspiracija: 
Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji selišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.

Struktura:
Struktura je dramska što pisac i sam naglašava.
Satoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.
Književna vrsta - Obiteljski roman.

Vrijeme radnje:
1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina.


Mjesto radnje: Paris                                                               


Likovi:
Goriot - bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoij život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast i smrt i neimaštinu. 

Eugene de Rastignac - mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.

Goriotove kćeri - Delphibe i Anastasie - dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.

Bilješke o djelu:Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem sevidi Balsacova privrženost realizmu.
Citat: “Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana. Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava, zato će se ubrzo raspasti od trulosti”.
Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako iako plemić, nema baš previše novca.
Dalje piše kako je Eugene biomarljiv i rano je shvatio da će se u životu naraditi.
Vantriu daje opise društva i parižanik, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost.
Citat: ”Ako imate smolu dda ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima će vas slaviti kao utjelovljenje kreposti”.
Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće moći doći u vioko društvo zbog nedostatka novca.
Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema svijetu, jer scvijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se okrutnika.
Citat:” Udarajte bez milosti, pa će vas se vsi bojati”.
Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ba pod svoju protekciju, a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.
Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima.
Citat: “Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca. Volim konj koji ih vuku, i htio bih bii psić što ga drže na koljenima .Živim od njihove radosti. ”. 
Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.
Delphine kazuje istinu o ¸ivotu sebbe i ostalih njoj sličnih žena.
Eugene uspjeh želi više od ičega.
Delphine Povjeava Eugeneo svoje želje.
Anastsia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca.
Eugene shvaća kakve su uistinu parižanke. 
Goiriot samome sebi priznaje kakve su jnegove ljubljene kćeri, i postaje svjestan svoje pogreške.
Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na sprovod, na što Eugene izaziva druuštvo.
Citat:” Oči mu gotovo žudno za prostor među …tamo gdje je živio ovaj otmjeni svijet, u koji se želio probiti…
A sada je na nama dvama red”
I kao prvi čin svoga izazova društvu, Eugene pođe na večeru kod gospođe de Nuncigen.

SADRŽAJ:

Pansion

Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje pansionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to imovinsko stanje dopušta. U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno-u njemu se nalaze stolice, stol i naslonjači pokriveni tkaninom s crnim i svijetlim crtama. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Blagovaonica, prema kojoj salon izgleda kao kakav budoar, je prostorija s drvom obloženim zidovima čija boja se ne raspoznaje od naslaga prljavštine. Tu je također dugačak stol sa stoljnjakom toliko masnim da bi se po njemu moglo risati prstom, i ormar na kojem stoje okrhnute i razbijene čaše i posuđe. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica Vauquer. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom, sukladno je odaji čiji topli,smrdljivi zrak gđa.Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina (kasnije saznajemo da ima 48 godina, ali da priznaje samo 39) i liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Couture, udovica službenika.Zajedno s njom je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, lažni trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u najvećoj neimaštini kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i 8 studenata medicine i 2-3 stanovnika iz okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau je svojim umornim očima budila jezu u svima koji ih pogledaju. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa.Unatoč lošem i slabom izgledu, pokreti su joj bili živahni a glas veseo. Samo dvije stvari nedostajale su joj da zabljesne-haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gđa. Couture, rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči.Bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota, što Eugene nije znao.

Dva posjeta 

Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.

Ulazak u otmjeno društvo

Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.

Bježismrt

Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona. Katkad je ostao bez i jednog novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu gospodinu Vautrinu i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Lažna Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom za 3000. - franaka: “da u vino sipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.

Dvije kćeri 

Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” – govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva”. Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još 12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200. - franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijeti ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot.

Očeva smrt 

Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA”
Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.

Ivan Mazuranic : Smrt Smail-age Cengica

 IVAN MAŽURANIĆ: SMRT SMAIL- AGE ČENGIĆA

ŽIVOTOPIS:
Ivan Mažuranić rodio se 1814. godine u Novome Vinodolu, gdje je završio njemačku pučku školu.
1873. je godine postao hrvatski ban, prvi ''ban pučanin''. Sišavši s banske stolice, ne bavi se više politikom. Posljednje je godine života proveo u miru baveći se matematikom i astronomijom. Umro je 1890. godine u Zagrebu.
Autor je malog broja djela, ali po umjetničkoj je vrijednosti jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika. Mažuranić je nadopunio izgubljeno 14. i 15. pjevanje Gundulićeva epa ''Osman''. Njegovo je životno djelo ''Smrt Smail-age Čengića'' objavljeno 1846. u almanahu ''Iskra''.

KNJIŽEVNI ROD: epika u stihu                           
VRSTA DJELA: povijesni ep

VRIJEME RADNJE: 16. stoljeće
MJESTO RADNJE: Hercegovina
ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: lijepo, hladnoj, planinskog, ljući, gorski, sviloruna, malenoga

- personifikacija: ''zadrhtaše ta vješala tanka''

- kontrast:
''zadrhtaše ta vješala tanka,
al ne pisnu Crnogorčad mlada.''
''Sunce zađe, a mjesec izađe.''

- arhaizmi: dželate, arslan, harač

- onomatopeja:
''Krcnu kolac njekoliko puta
Zviznu pala njekoliko puta''
''Ni tko šapće, ni tko zbori,
ni tko pjeva, niti se smije''

- usporedba: ko tajni glas duhova

- metafora: ''Studen kamen prima život''

- ponavljanje: ''Čije 'e ovo...''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
SMAIL-AGA:
Smail-aga je silni turski vlastelin, koji je veoma krvoločan i uživa ubijajući nevine i bespomoćne ljude. Svoje zarobljenike muči nečuvenim mukama da bi ih zatražio i iz njih izvukao što veći harač. Međutim, on je u duši kukavica koja svoje slabosti prikriva mučenjem drugih ljudi.

CRNOGORCI:
Crnogorci su ljudi koji se zadovoljavaju malim stvarima. Bogatstvo za njih ne predstavlja ni?ta značajno, njima je važnija njihova sloboda od svog zlata na svijetu. Umiru bez straha, ne ispuštajući ni jednog jauka, iako umiru u strašnim mukama. Vjeruju u pravdu i Boga, i znaju da na kraju svako nasilje mora prestati. Na bilo koji način...

KRATAK SADRŽAJ:
AGOVANJE
Silni je turski ratnik, Smail-aga Čengić, imao puno robova, Crnogoraca. Budući da je bio krvoločan, ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio ubiti skupinu mladića. Starac Durak ga je molio da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće, starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajući tijela ubijenih, Smail-aga se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.

NOĆNIK
Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca.

ČETA
U Cetinju se skupila mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su se sukobiti s agom . Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudu i svoj narod.

HARAČ
U međuvremenu, zli je aga odlučio kupiti od naroda harač, tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi kao zarobljenike. Jednog dana, aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjehivanja među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljutit, odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada je hrabra četa napala Turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk je Mirko puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. Tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.

KOB
Zli je Smail-aga Čengić dočekao svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu je njegovu sjajnu opremu uzeo plahi Turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.

IDEJA:
''Turčin reći, al' mrijeti
Za Hristovu vjeru svetu
Teško nije, tko se za nju bije.''

''Sramota je takome junaku
Kupit harač, ne skupit harača,
Džilitnut se, ne pogodit cilja,
Kamol' slijepit mješte raje Turke,
Kamol' da mu zlurad krst se smije.''  

Balkanski spijun Dusan Kovacevic

Balkanski špijun - Dušan Kovačević

O PISCU: Kada se govori o Dušanu Kovacevicu, dramskom piscu, može se slobodno reci i to da je on naš savremeni Nušic. Napisao je više dramskih djela sa komicnim sadržajima u kojima je prisutna i grotesknost, odnosno prisustvo smiješnog i krajnje ozbiljnog, lijepog i ružnog, stilizovanog i vrlo primitivnog (ponašanja), tradicionalnog i skorojevickog. Tako slika društvene stvarnosti i tekuceg života biva ne samo jako prepoznatljiva nego i potpunija i kompleksnija. U njegovim ostvarenjima brišu se oštre žanrovske razlike i dolazi do preplitanja komedije karaktera, komedije naravi, farse i drame u užem smislu, uostalom kao što je isprepleten sam život. Najpoznatija njegova ostvarenja su: Maratonci trce pocasni krug, Radovan, Sabirni centar, Balkanski špijun, Profesionalac, Klaustrofobicna komedija, Urnebesna tragedija, a napisao je i scenario za film Podzemlje Emira Kusturice, da bi potom od toga nacinio i prozu. U svim ovim djelima Dušan Kovacevic daje sve aspekte svakodnevnog života, bojeci ga s vremena na vrijeme i aluzijama na politiku i sve što je ona nosila sa sobom. Kao što rekosmo, radnja njegovih djela, ma o kom dramskom djelu da je rijec, zahvata obicno više nivoa društvenog života, razna zanimanja i ideološka opredjeljenja u vremenu koje nam je blisko i po sadržajima vrlo prepoznatljivo. BALKANSKI ŠPIJUN Balkanski špijun je dramsko djelo napisano u dva cina, a svaki cin ima po pet naslovljenih poglavlja. Kompozicija pomalo neobicna ako se na umu ima ustrojstvo drame u klasicnom smislu. Kao da je za uzor imao Brehtov epski teatar, postupak komponovanja primijenjen u drami Majka Hrabrost, u kojoj je prisutno 12 poglavlja. Dušan Kovacevic za osnovu svoje komike uzima jedan društveni fenomen koji se može smatrati bolešcu svakog komunistickog sistema i društva, a to je: na svakom mjestu i u svakom covjekumoguc je neprijatelj naroda i postojeceg sistema, pa se stoga mora uvijek biti budan jer - kako kaže glavni junak ove drame - "sve je suprotno od onoga što što izgleda da jeste", a to opet znaci da se cesto iza naizgled povucenog, jednostavnog ili pak poslovnog covjeka, pa još ako dolazi iz inostranstva, krije neki "imperijalisticki špijun" i neprijatelj naše društvene stvarnosti. Po toj izopacenoj logici sve je jasno: ne treba se povoditi za utiskom koji na nas ostavlja covjek iz našeg okruženja, nego za pretpostavkom da se baš u njemu krije neprijatelj i da ga, iz tih razloga, uvijek treba imati na oku. Od takve bolesti boluje i junak ove drame - Ilija Cvorovic, covjek koji je jednom ponio žig neprijatelja naroda, zbog cega je kao informbirovac 1949. godine morao da robija na zloglasno Golom otoku, gdje je na stotine i hiljade ljudi prevaspitavano da se vrate ispravnom mišljenju. On, koji je bio žrtva jednog politickog mehanizma i ideološke tiranije, sada se stavlja u funkciju poniženja i mucenja. U svemu tome on izgleda dosta naivno i smiješno, pa i promašeno i tragicno: postaje psihicki bolestan, covjek izgubljenog smisla za normalno posmatranje i ponašanje. Glavni junaci drame su - pored Ilije Cvorovica - još i Danica Cvorovic, njegova supruga, kcerka Sonja, brat Đura i "balkanski špijun" Petar Jakovljevic, krojac, povratnik iz Pariza. Drama Balkanski špijun pocinje emisijom preko radija o tek završenoj sjednici od velike važnosti za zemlju. Na uopštavajuci nacin i ispraznim jezikom govori se o njenom toku i zakljuccima koji nikog konkretno ne obavezuju. Ukljucuje se i glas seljaka: on govori o selu koje hrani grad, govori o "polaznim osnovama dugorocnog programa", o ekonomskoj stabilizaciji i potrebi da se više radi a manje prica i sastanci.Ovaj uvodni segment treba da pokaže društveni ambijent i nagovijesti istorijsko vrijeme u kome su junaci smješteni. I kada su vijesti pri kraju, u kuhinju ulazi Ilija Cvorovic. Djeluje dosta nervozno, pali cigaretu i pita za podstanara (gdje je on?) jer je njegovo prisustvo uzrok psihickog stanja u kome se odjednom našao. Zbog njega su ga zvali u policiju na "informativni razgovor". Iako je podstanar obican krojac koji se poslije dvadeset godina, zaradivši mukotrpnim radom nešto para, vratio u zemlju da otvori modni salon i da tu nastavi život, Ilija ne vjeruje u tu cinjenicu, sumnja u njega i vec je u njegovim ocima "gadan i opasan covek" jer da nije tako , misli on, zašto bi njega, Iliju, pozvali u policiju. Po njegovoj logici policija se ne interesuje "za obicnog i poštenog coveka". Njegova je pretpostavka da je on, tamo u tudini, nešto "radio protiv svoje države" i da je, vjerovatno, neka lopuža i kriminalac, a to što izgleda tako gospodstveno i djeluje nenametljivo samo je maska i privid koji treba da zavara. Ilija za takvo prosudivanje ima i "dokaze": on samo cuti, navlaci platno na prozore, dovodi neke bradate ljude u stan, cesto izlazi iz kuce i šeta nocu. Drugi "dokaz": za mjesto stanovanjaizabrao je baš njihovu kucu jer je "izvan centra, nije na oku". Sve to Ilija prica svojoj supruzi Danici, koja je obuzeta kuhinjom, namirnicama, besparicom i brigom što cerka kao diplomirani stomatolog vec godinama nema posla. Nakon ove dramske situacije dolazi promjena: stiže i podstanar i prica o svojim nevoljama: ne može da riješi formalnosti oko otvaranja krojackog salona jer ga birokratija, kao gradanina, obezvrjeduje: "Po ceo dan skupljam neke potvrde i uverenja, ispisujem molbe, cekam sekretare(...). Svi obecavaju, a niko ništa ne radi". U takvom ponašanju birokratijeovaj covjek vidi "uništavanje ljudskog dostojanstva". Danica, shvatajuci muku svog podstanara, nadovezuje se svojim ispovijestima, cime se još više produbljuje slika o samovoljnosti i svemoci naše birokratije. Ona, naime, prica o tome kako su im punih dvadeset godina obecavali stan i kraj podstanarskih muka. Uvijek je to bilo u stilu: sigurno cete dobiti, na proljece. Stanovali su "po šumama i podrumima" sve dok se nisu pozaduživali do do guše i nekako napravili tu skromnu kucu. Govori i o slucaju svoje kcerke: pet godina ceka na posao, više od cetrdeset puta je konkurisala, ali od toga ništa, što, sigurno, ne važi i za "decu budžovana" koja se lako zapošljavaju. U narednoj dramskoj situaciji kao središnji lik javlja se kcerka Sonja (ima vec trideset godina) sa viješcu da je, slucajno, preko veze, našla posao. Radost majke i kcerke prekida dolazak oca Ilije koji je u nekoj zadihanosti i žurbi. Prelazeci olako preko velikog dogadaja u porodici, on telefonira inspektoru Državne bezbjednosti o kretanju i nekim susretima podstanara sa ljudima. Inspektor, shvatajuci da u svemu tome Ilija Cvorovic pretjeruje, olako prelazi preko njegovog telefonskog "referisanja", što ce Iliju dovesti do potpunog razocarenja: "Zlikovci im vršljaju ispred nosa, menjaju strane pare i planove, u centru grada, a on samo ponavlja: Bez brige, bez brige". Radni dogovor svog stanara u kupljenoj kuci sa izvodacima radova Ilija posmatra sa nekog balkona na koji se popeo uz gromobran. Prethodni citatpokazuje kako on u tome vidi najamnike poslane iz inostranstva da ruše njegovu zemlju i potkopavaju njen ekonomski sistem, i to baš u vrijeme kada je ekonomska stabilizacija glavni zadatak svakog gradanina. U tom kontekstu Ilija sebe doživljava kao jataka a svoju kucu kao sklonište mracnih sila, zbog cega pada u velikuu depresiju. Obuzet neprijateljstvom drugih prema njegovoj zemlji, Ilija odlucuje da se sav posveti kontrašpijunaži - pracenju podstanara i prikupljanju dokaza o njegovoj "zlocinackoj" aktivnosti. Prvo je uzeo godišnji odmor, a zatim i neplaceno odsustvo; kupio je fotografski aparat sa teleobjektivom, projektor. Prati ga, snima njegove goste i sastanke, a potom analizira u svom domu. Snimio je njegov sastanak u hotelu, ispracaj jednog iz grupe na aerodrmu, njegove šetnje sa nekom novinarkom i nekim drugim ljudima, da bi na kraju izveo svoj zakljucak: "On radi tacno, po zadatku, onako kako je napolju isplanirano". Ako neko greškom dobije njihov telefon, Ilija to doživlja kao provjeru i uhodenje "mracnih sila" pošto je on jedina opasnost za njihovo djelovanje, jedina savjest koja im stoji na putu: "Sad su zvali da vide hocu li se javiti. Ako se javim, onda su mirni, mogu da rade šta hoce". U njegovoj glavi je tako, mada za njega niko ne mari, niti nekome izvan kuce nešto znaci. U svojoj obuzetosti tim problemom on vec osjeca da mu "spremaju nešto gadno". I vec predvida kako ce odsad nepoznati ljudi, preobuceni špijuni u liku prosjaka, majstora za kišobrane ili seljaka sa kajmakom, stalno pojavljivati na vratima pod izgovorom da nekoga traže ili nešto nude. Ilijina obuzetost neprijateljima koji "kidišu" na njegov samoupravni sistem sve više raste i pocinje da prelazi u pravu paranoju (bolesno stanje psihe kada covjek postaje "progonilac progonilaca"), o cemu govori i slika s pocetka petog "poglavlja" koje nosi naslov "Pokušaj ubistva" i cijela naredna scena: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Kasno uvece vraca se Ilija "krvavog lica i ruku, sa pocepanim odelom i bez jedne cipele na nozi". Iz njegove price, pune price i psovki, saznajemo da je neko htio da ga ubije - namjerno je htio da ga pregazi kolima dok je prelazio ulicu, što je - po njemu - dio neprijateljskog scenarijakoji vodi u izvršenje likvidacija i sijanje nesigurnosti medu gradanima. U tako nešto on je cvrsto uvjeren, bez obzira na cinjenicu što je prelazio ulicu na nedozvoljenom mjestu, izvan pješackog prelaza. U narednom poglavlju "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste", da bi se pokazalo dokle doseže ljudska uobrazilja i kako ona postaje paranoja, inventivni Dušan Kovacevic koristi slike projekcije. Naime, pošto je prikupio dovoljno "dokaza" protiv "špijunske organizacije", Ilija organizuje projekciju slajdova kojoj prisustvuju brat Đura i žena Danica. Uhvacene situacije su sljedece: šetnja podstanara pored rijeke sa jednim muškarcem i ženom (Ilija ih je identifikovao: nepoznati je naucnik iz Vince, a ona njegova ljubavnica), njih troje sjede na splavu i za stolom razgovaraju, razmatraju neki plan (po Ilijinom objašnjenju to može biti samo plan našeg instituta u Vinci); onda se vidi kako ga gužvaju i bacaju u vodu (a Ilija, iako je tek mjesec mart, skace u rijeku da se dokopa "dokaza"); slijede slike iz pozorišta, iz neke kafane, slike društva u lovu u okolini Beograda. Taj lov, po Ilijinom mišljenju, i nije pravi lov nego "cista vojna vežba pod firmom lova na fazane", "uvežbavanje streljacke sposobnosti" i "održavanje kondicije", organizovanje neprijateljskog izvidanja "po sistemu trojki", kao "izucavanje terena oko Beograda". Dok radi projektor, on prica kako ga zamalo nisu ubili dok se krio u obližnjem žbunu jer su mislili da je u grmu lisica ili zec. Opsjednut problemom "špijunaže" i njenog razornog dejstva na zemlju, Ilija paranoicno zakljucuje: "Špijuni su medu nama, samo ih treba znati prepoznati". Ovakvo razmišljanje je ishod simptoma jedne bolesti od koje je bolovalo jedno društvo i cijeli jedan poredak, koji je svuda i na svakom mjestu zagovarao neki sistem samozaštite od spoljnog i unutrašnjeg neprijatelja, a u cilju ocuvanja tobožnje nezavisnosti i blagostanja naroda. Bdijuci nad poretkom svoje zemlje kao jedina savjest, Ilija Cvorovic u svoju aktivnost ukljucuje i brata blizanca, Đuru, a podršku pocinje da dobija i od svoje supruge koja je dosad bila sasvim po strani, što ce dovesti do sukoba izmedu nje i kcerke koja u ocu vidi vec bolesnog covjeka. O tom posebno govori "poglavlje" po naslovom "Rasprava o ocu". Iz razgovora majke i kcerke saznajemo da je Ilija izgubio posao, da je porodica zapala u velike dugove zbog nabavke opreme za pracenje "neprijatelja", ali i putovanja koja je on preduzimao iz "bezbednosnih razloga". Majka ne može da shvati kcerku koja ne podržava svog oca koji se bori za veliku stvar, nego ga tretira kao bolesnog i traži njegovo lijecenje. Pretposlednje "poglavlje" u drami je "Sve gori od goreg". U njemu Ilija referiše svojoj ženi o dvodnevnom boravku u Nišu radi prikupljanja informacija o podstanaru (posjetio je njegovog strica, strinu), iznoseci još jednom svoje ubjedenje da je on "dubre", "zlikovac", "izdajnik" u službi mracnih sila, a sve na osnovu pricanju zavidnog strica koji na sve moguce nacine opanjkava svog sinovca. Pristiže i Đura koji pripovijeda o tome kako je pratio nekog profesora, uhvatio ga, svezao i zatvorio u svoj podrum. Drama Balkanski špijun nema neke osobite obrte u svom razvoju; njena radnja ide linijom progresije, i to u jednom pravcu i samo na verbalnom planu. Razrješenje, ako može tako da se kaže, dato je u posljednjem "poglavlju" - "Saslušanje". Podstanar Petar stiže u dom Cvorovica, sav je u žurbi jer treba na brzinu da se pripremi - putuje u Njujork. Prije nego što ce se oprostiti od Danice, traži od nje da mu kaže zašto ga prate. Kada je bio na rucku kod prijatelja, primijetio je Iliju na vrhu drveta u susjednom dvorištu kako ga slika, pod krevet mu je podmetnuo mikrofon, na sobnom tavanu je probušio je rupu i kroz nju stalno motri, narocito kad mu neko dode u posjetu. U meduvremenu stižu Ilija i Đura. Traže od Danice da ode do Đurine žene, a podstanara lisicama vezuju za stolicu.. Pocinju da ga saslušavaju. Puštaju mu magnetofonske snimke njegovog razgovora sa profesoricom o ekonomskoj situaciji u zemlji i uzrocima slabe proizvodnje. Ilija traži od njega da mu prizna sva "nedela", da pokaže da je bio u zabludi, kao što se i njemu, Iliji, desilo neposredno poslije rata, u vrijeme informbiroa. I dok je Đura na putu - otišao je da dovede "uhapšenog" profesora na suocenje s Petrom, Ilija Cvorovic, u trenutku velike uzrujanosti, dobija napad srca i pada. Podstanar bi da mu pomogne, traži pogledom lijek, ali ga nema jer ga Ilija nije kupio ("Nema ga u apotekama"). Mada je vezan za stolicu, dovlaci se do telefona, poziva hitnu pomoc, a potom - i dalje vezan za stolicu - bježi iz kuce, s namjerom da stigne na aerodrom prije polijetanja aviona, naravno noseci i stolicu za sobom. Iako se previja od bolova, Ilija dovlaci telefon, zove Đuru i traži od njega da krene na aerodrom i kako zna zaustavi sve letove. A potom, cetvoronoške, boreci se za život, izlazi u dvorište. Ilija Cvorovic Ilija Cvorovic je covek šezdesetih godina, živi na periferiji, anoniman je jednostavan. U njegovoj prošlosti je rat i ranjavanje a potom hapšenje i robijanje na Golom otoku.U sadašnjosti je mucna svakodnevnica, žena "davno ostarela, pre vremena", kcer Sonja, nezaposleni stomatolog, podstanar Petar Jakovljevic. Iz tog mirnog porodicnog kruga i društvenog miljea izvlaci Ilija poziv iz SUP-a na "informativni razgovor". To je prelomni trenutak , koji ce drasticno promijeniti njegovu svakodnevnicu. Ilijina pojava na sceni pokazuje "coveka u godinama, krupnog, snažnog, plecatog" , zadihanog, nervoznog i uznemirenog: nervozan je u hodu, pokretima, nacinu otresanja cigarete. Besan je na ženu što je podstanarau izdala sobu i time " izdala " njega, muža. Bes je izazvala cinjenica što je pozvan u miliciju, on koji je robijao na Golom otoku; bes je izazvala i sumnja na podstanara, koja je dovela u sumnju Ilijinu lojalnost. U njemu su oživele rane prošlosti, ružna secanja, strepnje. Kada saznaje od žene Danice da su podstanara zvali iz Priza nekoliko puta, obuzima ga panika: odmah zove inspektora. To je pocetak Ilijinog angažovanja na pracenju podstanara. On ce pregledati stvari osumnjicenog i odpocece da prati njegovo kretanje po gradu. Ovakva revnost motivisana je da sa sebe skine sumnju policije i opet se vrati u miran život bez zebnje i straha.Ali je vec "prvi" radni dan doneo nevolje: došao je kuci "prašnjav, izgužvan, ugruvan-jedva stoji" U njemu je sazrelo uverenje da je podstanar " poslat iz inostranstva da organizuje neprijateljske grupe", probudi se bes i rešenost da raskrinka neprijatelje. Ilija sve više ulazi u svoj novi posao istražitelja" uzima godišnji odmor, kupuje fotoaparat sa teleobjektivom, magnetofon, projektor za slajdove-komletnu opremu za posao u koji potpuno uranja. Njegove price o pracenju i onome što je video stvaraju psihozu straha u kuci: slucajni telefonski pzivi, nepoznato lice na vratima-sve su to "znaci" da ga neprijatelji uhode. Pozledu u saobracajnoj nesreci tumaci kao pokušaj ubistva i to još više pojacava napetost, psihozu straha, nemir. Brat blizanac Đuro prikljucuje mu se u istraživanju delovanja "imperijalistickih špijuna". Celu noc su proveli u razgovoru i ispalnirali dalji rad. Snimaju podstanara i njegovo društvo, prisluškuju razgovore, putuju u mesta u koja odlaze podstanar i njegovi ljudi. Ilija je uveren da je stekao solidno iskustvo: "Sada, kad vidim coveka, tacno znam šta je". Om je spreman i na takvu žrtvu kao što je gledanje operete u pozorištu ("Racunali su, ako ih neko prati, odustace zbog opere, pa posle mogu mirno da odu u kafanu. Medutim, nisu racunali da ima ljudi spremnih na sve"). Vrhunac ideološke paranoje i fiks ideje o narodnim neprijateljima koje trebe omoguciti i uništiti, došao je u desetoj situaciji. Ilija i njegov brat su vezali podstanara i poceli saslušanje. U nacinu postavljanja pitanja, pretnjama i postupcima, braca se ne razlikuju od svojih nekadašnjih istražnih sudija: potpuno se uživljavaju u svoj "posao" primenjujuci metode verbalne i fizicke torture. Oni (narocito brat Đuro) ne prezaju ni od otvorenih pretnji likvidacijom. Ovo saslušanje osvežava davnašnje rane Ilijine: umesto da ispituje, on pocinje da se ispoveda. Imamo li u vidu kome Ilija kazuje ove reci, jasno je da ih treba citati u inverziji, odnosno u duhu njegovog svetog pravila: "Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste". U ovoj sceni dolazi do izražaja narativnost dramskog govora: replike su prave male pripovesti od nekoliko stranica. Ovaj razgovor sa "okrivljenim" ne samo da je uzbudio Iliju što ima pred sobom "uhvacenog" neprijatelja, nego ga je uzbudilo secanje na vreme kada je on ovako sedeo pred istražnim sudijom. I tada Ilija nije obuzet mišlju da traži pomoc, nego zove sanhu. Ilijina misaono-ideološka transformacija krece se od sumnje do paranoje. On ce razgovorom kod inspektora pronaci u sebi potrebu da sve što se dogada u stvarnosti tumaci na svoj nacin pridajuci ljudima, postupcima i pojavama neke moguce smislove, suprotne od onih koji se nude kao ocigledni i sasvim jasni.On je vec iskusio da ono što jeste ne mora to i da bude: bio je borac i komunista, ali su drugi ocenili da nije i - odležao je dve godine robije. Tada se u njegovoj svesti utvrdilo sveto pravilo: "Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste". Zato i sada, u ponašanju podstanara ne pokušava da uoci pravi smisao, nego mu daje neki drugi moguci smisao ali sa negativnim predznakom. kako vreme prolazi, on nalazi sve više indicija da je njegov podstanar opasan covek i "imperijalisticki agent". To ga odvodi u paranoju koja ga potpuno išcašuje iz stvarnosti i života. Ilija Cvorovic nije jednostavna licnost. U njemu su borac i rodoljub na jednoj strani, i Golootocani na drugoj strani. U njemu je podozrirvost prema vlasti, ali podozrivost prema "stranim elementima". On je jednom bio indoktriniran i zbog te indoktrinacije ispaštao; sada je opet indoktriniran, ali su posledice mnogo ozbiljnije. Ranije je podlegao spoljašnjoj indoktrinaciji, sada je indoktrinacija došla iz njega samog. Ilija je ostao na ideološkoj svijesti svoga vremena - sve što se menjalo kao da nije dotaklo njegovu licnost. Ponaša se anahrono: misli da ce zaustaviti neminovne procese tako što ce on sam loviti "imperijalisticke agente"; ne samo da zapada u nevolje, nego i delije vrlo groteskno: to je nesklad moci i delenja, mogucnosti i svrhe, sredstava i cilja. Apsurd Ilije Cvorovica je u tome što on nastoji da uništi "imperijalisticke agente", a uništava sebe. Tragicno je u liku Ilije Cvorovica, koji nezadrživo tone u svet svoje prošlosti, svet ideoloških utvara koje su uništile njegov život. Udaljavanje od stvarnosti deluje smešno i groteskno, ali u nekim situacijama i targicno" on sve više pokazuje znake paranoje i sve više zapada u afektivna stanja, koja prete njegovom životu. Ilija tako nesvesno postaje olicenje totalitarne vlasti i njen instrument. Ostali akteri drame Danica je dramski junak koji ne silazi sa scene: prisutna je kao domacica, supruga, majka. Ona je " vecito zamišljena i zabrinuta, vecito rasejana(...) davno ostarela, pre vremena". Njeno mesto je u kuhinji (a kuhinja je i poprište dramskih zbivanja): na pocetku se vidi kako "sedi za kuhinjskim stolom, ljušti krompir i usput sluša radio" - ova recenica ce se ponoviti u nekoliko scena. "Krompirski posao" u ovoliko scena (a dramsko zbivanje traje cetrdeset pet dana) ima jasnu socijalnu notu: krompir je pretežna hrana ove porodice. Odmah poslije didaskalije u kokoj se opisuje Danicin "krompirski posao" sledi govrna emisija sa radija, koja recnikom politickog praznoslavlja govori o "zacrtanim planovima", "neprijateljima našeg društvenog sistema", itd. Dok radio-emisije govore o nekoj apstraktnoj stvarnosti, Danicin svakodnevni život nudi sumornu sliku životne stvarnosti - ona kao domacica najbolje oseca nemaštinu i bedu. U njoj se dogada zanimljiv proces: ukoliko više sluša izveštaje na radiju i govore politicara, utoliko je ogorcenija na sve ono što doživljava u prodavnici i na pijaci. Zato, kad god se povede razgovor o životu, Danica ima samo reci jada i osude svega onoga što je snalazi u svakodnevnom životu. Njen muž Ilija, u razgovoru sa inspektorom , na njegovo pitanje kako izlazi na kraj " sovim poskupljenjem", izjavljuje: "Privatili smo stabilizaciju, to nam je sad svetinja". Danica pak, u razgovoru sa podstanarom, oštro ce progovotiti o situaciji u društvu. Ove reci ce razgneviti Iliju koga je vec naceo strah, ali Danica ume da otrpi muževljeve reci. Nju ce zacuditi neki muževljevi postupci, ali ce biti uz njega: ne dozvoljava kcerki da vodi oca kod psihijatra jer on nije lud. Naj oštrija društvena kritika izrecena je kroz usta ove Kovaciceve junakinje. To je izdvaja iz prosecnosti koja se mogla slutuiti iz prvih slika dramske igre: njena izmucenost i mirno podnošenje nekih muževljevih postupaka i ponašanja, spoljašnja je slika ove žene; u njenoj duši je snažni jad na sve ono što se dogada, veliko razumevanje za muža i ono što on radi, briga za porodicu. Iako je i ušla na strani onoga što cine njen muž i dever, to je nimalo ne karikira - ona ne razume njihove postupke i ono što cine, ali im veruje, jer su njeni. povratak Podstanar (Petar) pojavljuje se samo u tri dramske situacije, ali je glavni agnes za pokretanje price i zaplitanje dramskih sukoba. On je covek koji je rano otišao u inostranstvo, tamo zaradio nešto novca i vratio se u svoju zemlju da otvori krojacku radnju. Za otvaranje su potrebne gomile papira, a "olinjali službenici" maltretiraju stalnim odlaganjem i postavljanjem novih uslova. On deluje smireno i pribrano, ne reaguje burno na Ilijine optužbe, pokušava da urazumi dvojicu brace. Petar je sticajem okolnosti upao u vrtlog jedne paranoicne igre i jurnjave, ali ume da sacuva prisebnost, razum i korektno ponašanje. Što su žešci napadi brace, to je snažnija figura ovoga junaka: njegova snaga je u svesti da je sve to što mu se dešava velika glupost i da se mora jednom završiti. Iako u delovanju i kretanju ovoga junaka nepoznanica i tajanstvenosti, citalac ili gladalac ni jednog trenutka neveruju Iliji i Đuri: ne podležu iskušenju da da prihvate razmišljanje i uverenje dvojice brace. Iz tih razloga, u situacijama u kojima se pojavljuje podstanar, nema smeha na njegov racun, ali zato buran smeh prati mišljenje i citanje dvojice brace. Cak i poslednja situacija kada podstanar izlazi napolje noseci glomaznu fotelju za koju je vezan lisicama, ne deluje smešno, nego tragi-komicno. Sonja je dramski junak koji nema znacajniju sižejnu funkciju: samo je agnes za uvodenje bocnog motiva: kcerka i roditelji. U njoj je zdravo jezgro dramskog sveta, korektna za ponašanja i citanja ostalih likova.

Desanka Maksimovic Trazim pomilovanje

“Trazim pomilovanje” Desanka Maksimović

U “Trazim pomilovanje” autor vodi diskusiju sa “Dušanovim zakonikom”.
Dva glasa (pesnička): glas cara, pocinje sa “O” i glas pesnikinje, pocinje sa “ZA”.
Dušanov zakonik donet je na državnom saboru u Skoplju, 1349.
Prvi deo je običajno pravo.
1354. drugi deo.
Prvi ustav
Zakon je jači od suprotne volje vladarove, smatra da život širi od svakog propisa, samilosti, milosrdja – humanist.
Želi da bude glas svoga naroda u svojoj zbirci.
Desanka pokazuje razumevanje, ljubav prema malom, običnom čoveku.
I – za sebra, oni su neprimetni, žive da bi preživeli. Verni i odani svojoj državi.
II – za vojnička groblja. Bolna usamljenost, zaboravljeni grobovi, anonimni mladići, koje ni najbliži nisu oplakivali. I oni su jednako vredni.
III – za neshvacene, pesnikinja traži pomilovanje za one koje nisu sebi do kraja smislili i greškom, svojom ili tuđom, postali smešni, nevešti, promašeni i tragični.
Neshvaćene naziva “trovačima sopstvenih duša”, ne veruju da mogu da budu srećni, to su duše zatvorene i oprezne, vrlo nepoverljive!
Od  detinjstva nisu uspeli da stvore osećaj bliskosti, dete od majke od rodjenja uči nežnost, prima ljubav, brižnost je prisutna.
Ograničavaju svoju dušu i kad se raduju, ne veruju da im se to dešava.
Plaše se emocija, tada osećaju nesigurnost, uznemirenost, tragedija duša koje su zatvorene.
IV Za nerotkinje, žene mogu da se zanesu i život posvete drugim stvarima,
ukoliko nema decu, ima osecaj praznine, nije u potpunosti realizovana.
Žive u svetu snova, mašte.

Zak Prever poezija

Žak Prever

Pesnik bunta

Heroji Preverovih pesama su obični ljudi, siromašni, oni prema kojima društvo nije bilo milostivo. Kada razmišljam o pesniku Preveru, prvo što mi padne na pamet u vezi njega je borba protiv nepravde. Prever je društveno angažovan pesnik koji ukazuje na nepravdu, na mučenje i porobljavanje nejakih od strane bogatih i moćnih silnika. Prever je uvek bio na strani porobljenih, mučenika, zlostavljanih i što bi rekao Dostojevski, poniženih i uvređenih. Heroji Preverovih pesama su obični ljudi, siromašni, oni prema kojima društvo nije bilo milostivo. To su ljudi koji nisu privilegovani. I opet bih pomenuo Dostojevskog i onu čuvenu rečenicu iz knjige Braća Karamazovi, gde piše da postoje samo privilegovani, da samo privilegovanih i ima i ništa više sem toga. Prever je uvek bio na strani onih koji nisu bili privilegovani i po tom opredeljenju je levičar do same srži svog pesničkog bića. Ovde bih pomenuo stihove koji opisuju Preverovu angažovanost i analizu postojećeg stanja doline suza porobljenih:

… Ljudski trud nosi podvez za kilu
i ožiljak iz borbi
koje radnička klasa
vodi protiv sveta besmisla i bezakonja.
Ljudski trud nema pravi dom
on zaudara na rad
pluća su mu bolesna
zarada mršava
deca takođe . . .

Kao što se bori protiv nepravde prema odraslima tako se bori i protiv nepravde društva prema deci, protiv pogrešnog vaspitanja i stega kojima se maltretira dete i to se vidi u pesmama kao što su Lov na dete i Lenjivac. Za njega ne postoje ogranicenja u starosti, boji kože ili nacionalnosti. Čovek je jedan bez obzira na sve podele, šovinizam i nerazumevanje. A nepravda je uvek prisutna.

Razbojnik! Mangup! Lopov! Ubica!

To ljudi čestiti prete
idu u lov na dete . . .

Prever nije bio ideolog ili šta slično. Njegova pobuna je bila pobuna pesnika a ne program političara ili radničkog vođe. On u svojoj pobuni nastupa kao pesnik i bori se jedinim oružjem koje ima a to su stihovi. Ako postoji sloboda, ako postoji pravda, onda je ona za Prevera u poeziji jer poezija je Preverova jedina prava revolucija. Revolucija u stihovima.

U današnje vreme tranzicije kada se naši intelektualci kunu u građansko društvo, kapitalizam i višak vrednosti, poezija se vrlo često brka sa intelektualizmom, titulom, diplomom, zvanjem i statusom u društvu. Neko ko ima status u društvu bilo sa dubokim novčanikom, bilo sa diplomom magistra, daje sebi za pravo da je oličenje mogućeg pesnika, jer stihovi su zabava za elitu i društveni krem. Uloga pesnika je zamagljena iza titula, elitizma, zatvorenosti književnog sveta sa porukom “samo za odabrane”. Književna udruženja forsiraju određene autore i važi parola “ruka ruku mije”. Prever je bio protivnik intelektualizma, sektašenja u svetu književnosti i svake vrste elitizma. Elitizam je za njega neka vrsta rak rane na telu poezije i na telu sveta, jer elitizam guši pravo biće pesnika i gura ga u određene šablone i obrasce zatvorenih klubova na čijim blindiranim vratima piše “samo za podobne”. Brkati pesnika sa “znanjem”, “titulom”, “novcem”, “obrazovanjem”, “društvenim statusom” je zapravo još samo jedna podmukla zamka u svetu gde se više ceni novac i ugled nego živa reč, reč pesnika.

Za Prevera, pesnik nije božansko biće, centar svemira ili neka princeza na zrnu graška. Za Prevera, pesnik je hroničar svakodnevice. Ne hroničar u bukvalnom smislu kopiranja svakodnevice. Pesnik je onaj koji uspeva da posmatranjem događaja, posmatranjem običnih stvari, vidi ono neobično, ono čudno, groteskno i kontradiktorno što je promaklo oku običnog posmatrača. Pored te sposobnosti, pesnik ako je pravi pesnik nije samo hroničar svog vremena već je i više od toga, on je biće pobune, neko ko tera na akciju i promenu. To je ista ona pobuna protiv bogova koja postoji u delu Mit o Sizifu - Albera Kamija. Neko ko večito kotrlja veliki kamen do vrha planine a onda taj kamen ponovo pada u podnožje planine. Uzaludan i večan posao. Ali Sizif ostaje dosledan u svojoj pobuni. On se ne kaje, ne traži milost od bogova, već ponosno iznova i iznova radi svoj mukotrpni posao. Prkoseći bogovima on živi svoju pobunu a to je ujedno i pobuna pesnika. U tom smislu Prever je i egzistencijalista ili bar ima nešto u sebi od one egzistencijalističke pobune protiv zatvorenosti i uzaludnosti sveta u kome kako reče jedan filozof, postoje gospodari i robovi kao činjenično stanje a drugi reče da je mučnina jedini osećaj koji nam preostaje.

Odakle početi? Španski građanski rat, francuska kolonizacija Indokine, Drugi svetski rat, sve su to istorijske oluje koje Prevera ne ostavljaju ravnodušnim. U feljtonu Podignuta palica, Prever se suprostavlja svima onima koji guše demokratiju i slobodu u Španiji.

… glas starca koji je govorio iz stomaka
starca crknutog pre više hiljada godina
i koji u dubini svog groba nastavlja da govori iz stomaka
Alo alo radio - Sevilja
alo alo radio - Kosturnica
general Kjepo mikrofon Ljana
na radiju trtlja
Za jednog nacionalistu streljaću deset marksista
a ako ih se ne nađe dovoljno
iskopaću mrtve da ih streljam . . .

Duboko pogođen dešavanjima u Španiji, Prever piše feljton Podignuta palica gde se na jedini mogući način, pesnički način, obračunava sa fašistima i đubretom staroga sveta koje guši promene i slobodu. Feljton obiluje emocijama i jakim slikama:

. . . prvi sneg nad Madridom
prvi sneg u dekoru čađi pepela
i krvi . . .

Krv je česta Preverova tema i često će se crvenoj boji vraćati u svojim pesmama. Bar krvi nije nedostajalo u istoriji užasa.

U pesmi Čujete li ljudi Vijetnama, žestoko se obračunava sa onima koji su izvršili agresiju u ime demokratije. Zapravo on kao precizni hirurg, opisuje silovanje ovog područja kroz istoriju od strane kulturnih i belih sunarodnika. Proziva svoje sunarodnike Francuze koji su učestvovali u otimačini i pokolju i aludira na francusku kolonizaciju Indokine. Bacanje bombi sa napalmom na kolibe od slame u Vijetnamu, upoređuje sa rušenjem Gernike i bombardovanjem Hirošime.

Za to vreme u daljini se pale lampioni
lampioni sa napalmom nad kolibama od slame
a žene ljudi deca Vijetnama
spavaju očiju širom otvorenih na spaljenoj zemlji
to je kao Oradur
kao Madagaskar i kao Gernika
to je kao skromnija Hirošima . . .

Pečat zla koji su osvajači kroz istoriju ostavili, najbolje se vidi u ovim stihovima:

. . . što su došli da leče svoju nižu braću
da ih izleče od ljubavi prema životu
te stare i lude bolesti nedostojne . . .

Drugi svetski rat doživljava kao masovnu klanicu i nastaju pesme kao što su Novi poredak, Ključevi grada, Ulica Bisi danas i Sancta Senilitas. U pesmi Novi poredak, Prever opisuje nacističko zlo i tamu koja se spustila nad Evropom.

. . . devojka jedna leži
pored nje čovek kleči
i mučki je ubija
gvožđe u rani vrti
iz srca krv izbija
čovekov ratni poklič
kao paunov krik glupi
u noći zloj se gubi
van vremena života
upropašćen izgubljen
čovek sa prašnjavim licem
skače “Heil Hitler!” kaže
očajnim glasom ubice . . .

. . . to je poredak novi
nož u kanije vraća
zatim odlazi pravo
robot Nove Evrope . . .

Prever generalno doživljava rat kao najgori idiotizam i vidi samo glupost i besmisao u ratu. Za njega je rat uništenje života, ljubavi, dobrote i svega što vredi. U tom smislu i nastaje jedna od njegovih najlepših pesama Barbara koja govori o ljubavi i smrti, o životu i nadanjima sa jedne strane i uništenju, bolu i očaju sa druge strane. Luka Brest je svedok stradanja i rušenja, uništena luka Brest u kojoj su se sastajali ljubavnici i stajali na kiši. Kišu su zamenile bombe.

. . . O Barbara
rat je velika svinjarija
šta se sa tobom dogodilo
kad je ovo kišno nebo
oganj krv i čelik lilo …

… Nad Brestom kiša neprestano lije
kao što je nekad lila
sve je razoreno ništa ko pre nije
strašna kiša sve je u crno zalila . . .

Tu je i pesma Vreme koštica, aluzija na tada popularnu francusku pesmu Vreme trešanja gde Prever upozorava starce da više svoju decu ne daju u rat kao što su do tada živote svojih sinova davali otadžbini i da život njihove dece nije isto što i hleb koji se baca golubovima. Rat kao “normalno stanje” je ono što Prever zamera starcima - glavama porodica, kojima je potpuno “normalno stanje” da im sinovi izginu po ratištima zarad “otadžbine”. U pesmi Porodična, on upravo napada takvo shvatanje da je rat normalno stanje i obrušava se na one koji šire tu tvrdnju i izvlače korist od smrti mladih ljudi. A to su uvek silnici, industrijalci, kapitalisti, političari i vladari koji se koriste na leševima dece koja ginu po ratištima.

Majka se bavi ručnim radom
sin ratom
mama misli da je to sasvim prirodno
a šta je sa tatom?
On se bavi trgovinom
njegova žena se bavi ručnim radom
njegov sin ratom
on trgovinom
on misli da je to sasvim prirodno . . .

. . . Otac nastavlja da trguje
sin je poginuo on ne nastavlja
otac i mati na grob mu idu
oni misle da je to sasvim prirodno . . .

Treba pomenuti i Preverov odnos prema religiji. Za Prevera, religija je još samo jedna manipulacija ljudima i oblik pritiska. Nasuprot religiji i nasuprot osećanju greha i straha od boga, Prever suprostavlja životna uživanja, bezbrižnost i radost življenja. Preveru je dosta mantijaša, crkve koja se meša u politiku i u ljudske živote, on želi čoveka koji sav život uzima za sebe i živi ga ljudski, sa punom radošću postojanja. O tome je pisao i Alber Kami u knjizi Stranac, gde osuđenik ne želi da ga sveštenik ispovedi jer smatra da nije grešan i voli više sunce ovog neba i radost života nego sve obećane rajske poslastice i rajska uživanja.

U pesmi Očenaš, Prever upravo pravi tu distinkciju između nebeskog i ovozemaljskog sveta:

Otče naš iže jesi na nebesi
ostani gde si
a mi ćemo ostati na zemlji
koja je ponekad tako lepa . . .

Ne čudi takav Preverov stav u vezi religije ako malo bolje razmislimo. Čitajući istoriju sveta, primećujemo da su ljudi tri stvari radili tokom celokupne svetske istorije: ratovali, trgovali i molili se. Religija je bila a i danas je jedan od stubova vlasti i kontrole nad običnim narodom. Još u počecima prvih civilizacija u Mesopotamiji, ljudi su donosili plodove žetve u hramove i hramovi su se koristili i kao skladišta za žito. Čak su se i domaće životinje držale u hramovima da bi se davale u najam za rad u poljima. Sveštenici su rukovodili trgovinom, poljoprivredom i kontrolisali su život običnih ljudi. Ljudi su prinosili darove lokalnim božanstvima u zamenu da bogovi budu milostivi. Naravno, sveštenici su imali kontrolu i uticaj na vladare. Religija kroz istoriju je uvek služila da drži u strahu narod i upravljala je životom i smrću običnih ljudi. Nije slučajno što su faraoni u Egiptu, ujedno bili i božanstva a svi veliki kultovi su bili ujedno i državni kultovi. Upravo i jeste jedna od tekovina moderne civilizacije, odvajanje crkve od države i oduzimanje religiji poluge moći koja se zove svetovna vlast. Međutim, strah od boga i pojam greha su i dalje pogodno tle za sve one koji koristeći religiju vladaju običnim narodom i šalju ga u ratove u ime hrišćanstva, islama ili bilo čega sličnog. Prever sasvim opravdano ima jedno veliko nepoverenje prema religiji i ulozi religije koje se pokazalo kroz istoriju kao ispravno. On ne veruje onima koje optužuje da tokom istorije su ljudima uskraćivali životna uživanja i životne radosti zarad “viših ciljeva”.

Nasuprot nepoverenju u religiju, Prever ima apsolutnu veru u ljubav. Pesme kao što su Za tebe ljubavi moja i Tamničareve pesme su sam vrh poezije ljubavi.

Kuda lepi tamničaru
s krvlju poprskanim ključem
hitam dragu da otključam
ako odveć kasno nije
zatvorih je zatočih je
veoma nežno i okrutno . . .

. . . hoću da je oslobodim
neka bira šta joj drago . . .

I naravno, ljubav nije prava ljubav ako nije slobodna i sloboda je uslov da bi se moglo uopšte voleti. Pojam slobode se veoma visoko kotira u Preverovoj etici.

Treba pomenuti i ogroman uticaj nadrealizma na Prevera i njegovo stvaralaštvo. Prever je očigledno bio pod uticajem nadrealizma ali on nije bio nadrealista. Nadrealistički postupak “automatskog pisanja” je očigledan u Preverovim pesmama ali on se sa tim postupkom igra, razvija ga i oplemenjuje, da bi ga na kraju i napustio. Ono što ostaje kao trajan uticaj nadrealističkog postupka pisanja u Preverovim pesmama je ređanje asocijacija reči i slika, ali Preverovo delo je mnogo šire od postupka “automatskog pisanja” i Preverov postupak izlazi iz granica nadrealizma i donosi nešto novo, nešto drugačije. Greše oni koji trpaju po svaku cenu Prevera u nadrealiste i misle da su na taj način pronašli obrazac i za Preverovo stvaralaštvo. Prever je ne samo u duhovnom smislu nadrastao nadrealistički postupak i nadrealistički pokret, već je i fizički bio izbačen iz društva nadrealista. 1928 godine Andre Breton ga je izbačio iz nadrealističkog pokreta zbog jedne “šale” koju nije smatrao primerenom. Nadrealistički postupak “automatskog pisanja” se može videti u pesmi Povorka gde se zamenjuju prava značenja i spontano se ređaju asocijacije. Da li spontano ili je to Preverova igra?

Starac od zlata sa satom u crnini
lučka kraljica sa engleskim radnikom
mornari javnog reda sa čuvarima na pučini
neustrašivi ćuran sa husarom na podvarku
zmija za kafu sa mlinom za zvečarku
igrač na glave sa lovcem na žici . . .

Prever je bio i umetnik. Njegovi kolaži su isto tako poznati u svetu kao i njegove pesme. Suština njegovih kolaža je spajanje naizgled nespojivih stvari u kolaž. I tu se vidi uticaj nadrealističkog postupka u načinu na koji je radio kolaže.

Preverova umetnička estetika se najbolje ogleda u pesmama posvećenim Pikasu. Pesma Pikasova šetnja je obožavanje Pikasa ali i moderne umetnosti. Ona nije samo to, već i umetnički postupak i potpuno novo shvatanje umetnosti u odnosu na stare vrednosti i stara poimanja umetnosti.

Onda Pikaso
koji je prolazio tuda kao što prolazi svuda
svakodnevno kao kod svoje kuće
vidi jabuku i tanjir i zaspalog slikara.
Kako mu je palo na pamet da slika jabuku?
kaže Pikaso
i Pikaso pojede jabuku
a jabuka mu kaže hvala
i Pikaso razbije tanjir
ode smešeći se
a slikar iščupan iz sna
kao zub
opet se nađe potpuno sam pred nedovršenim platnom.

Treba pomenuti i pesmu Kako načiniti portret ptice. U modernoj umetnosti nije važno sredstvo koje se koristi, četkica, platno, betonska kocka, kosti životinja itd, već ono što se želi poručiti. Važna je poruka a ne sredstvo kojim se izražava poruka. Sredstva su raznovrsna i ima ih na pretek.

… sačekati da ptica uđe u kavez
a kad uđe
blago zatvoriti vrata kičicom
zatim
obrisati sve rešetke jednu za drugom
pazeći da se ne dodirne nijedno pero ptice . . .

Upravo je to suština Preverove poezije, brisanje rešetki koje je svet postavio običnim ljudima.